Pošto i dalje traje vrlo burna i žučna polemika kako se ovo mesto zaista zove, ostavljam oba naziva. Slavinjsko Grlo, tj Rosomački Lonci su meni na prvi, a i na svaki sledeći susret, delovali potpuno nestvarno.
Detaljno izrezbarena glava đavola me gledala sa obližnjeg drveta. GPS je prestao da radi. Ok, izgleda da sam (opet) zalutao... Ovaj put u šumu prepunu Austrijskih legendi
Aosta je za mene do tog dana bila samo jedna od raskrsnica puteva koji su me nebrojeno puta vodili ka Mont Blanu, St. Bernardu, Mount Rosi, Matterhornu... A onda sam jednog jutra osetio neizdrživu želju da popijem pravi italijanski espresso.